U tekstu provjeravamo tvrdnju da je stranka Možemo! ekstremno lijeva stranka
Autor: Stjepan Lacković, Veleučilište s pravom javnosti Baltazar Zaprešić
18.09.2025. Velimir Bujanec je na svojem Facebook profilu objavio komentar koji se referirao na predstavljanje izvješća o radu državnih odvjetništava u 2024. godini na saborskom Odboru za pravosuđe od strane državnog odvjetnika Ivana Turudića. U komentaru koji je dobrim dijelom posvećen difamiranju Urše Raukar-Gamulin, zastupnice u Hrvatskom saboru iz stranke Možemo!, Bujanec je konstatirao sljedeće: “Gospodin Turudić kao da je bio “priveden” u Hrvatski državni sabor, na “streljanu” drugarica i drugova ekstremnih ljevičara koji pripadaju organizacijama kakve predsjednik Trump u Americi upravo zabranjuje…”[1]. Saborski zastupnik iz redova Mosta Marin Miletić 17.07.2025. saborske zastupnike iz stranke Možemo! nazvao je ekstremnom ljevicom “koja ne prestaje siktati, etiketirati i napadati sve nas koji smo bili na Thompsonu.”[2]
Etiketiranje pojedinih parlamentarnih stranaka kao ekstremno lijevih nije novost u hrvatskom medijskom i političkom prostoru. Još je 16.09.2019. Nino Raspudić ustvrdio da su “SDP i srodne stranke ekstremna ljevica, koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima.”[3] 11.11.2020. na portalu Vigilare objavljen je tekst autora Vice Batarela pod naslovom “Ekstremna ljevica u Hrvatskoj priprema se za nasilje i nerede na ulici”.[4] Batarelo u tekstu konstatira da je “Sandra Benčić, kao i njezina stranka Možemo!, ekstremna ljevica koja je spremna podržati nasilje, vandalizam i stvoriti kaos u Hrvatskoj da bi došli do poluga moći i mogli nastaviti ubijati nerođenu djecu do mile volje.”[5] Uoči drugog kruga izbora za gradonačelnika Zagreba u svibnju 2021, Miroslav Škoro je, govoreći o Tomislavu Tomaševiću i stranci Možemo! izjavio: “To što se naziva zeleno-lijeva koalicija, to niti je zeleno niti lijevo, to je ekstremno lijevo i to će biti raskrinkano i zaustavljeno u drugom krugu, tako mi Bog pomogao”.[6] Referirajući se na zagrebačku vlast (Možemo!), portal narod.hr je 15.09.2022. objavio tekst pod naslovom “Ekstremna ljevica nakon kritika odustala od uklanjanja imena dr. Ante Starčevića”[7] Na istoj je liniji i još jedan naslov s istog portala objavljen prije nekoliko dana (8.09.2025) “Ekstremna ljevica Vladu naziva radikalno desnom”[8].
Nije neobično da radikalno desni politički akteri i rubni portali i medijski djelatnici imaju ponešto oštriju retoriku koja nerijetko ne korespondira sa stvarnošću, tj. s činjenicama. Međutim, pažnju javnosti je ljetos privukla izjava ministra obrane Ivana Anušića, koji je tijekom saborske rasprave o izmjenama Zakona o obrani, Ivani Kekin iz stranke Možemo rekao: “Vi ste ekstremna ljevica. Ne podnosim ni ekstremnu desnicu, ali ekstremna ljevica je posebno nešto što je toliko loše za društvo naše i toliko loše toga sijete u našem društvu da je to strašno.” Nekoliko mjeseci kasnije (6.9.2025.) ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila je da “Most uobičajeno politizira i huška” i da se nju “od prvog dana mandata napada s ekstremne ljevice i od onih koji bi željeli biti neka ekstremna desnica.”[9] Dakle, ostavlja se dojam da je etiketiranje stranke Možemo! kao ekstremne ljevice (a u slučaju ministrice i Mosta kao ekstremne desnice) s rubnih sfera prešlo i u mainstream politiku, tj. da se ovom vrstom etiketiranja služe najviši državni dužnosnici.
Stvar nije bezazlena jer riječ “ekstremno” u politologiji i u svakodnevnom jeziku u pravilu asocira na nasilje i podrivanje ustavnog poretka.
Provjera točnosti izjave ministra obrane od strane Faktografa i reakcije na provjeru
Na izjavu ministra obrane reagirao je Faktograf u tekstu od 16.07.2025.[10] koji je napisao Andrej Dimitrijević. Osnovna tvrdnja teksta je da “Ivan Anušić netočno etiketira Možemo! kao ekstremnu ljevicu”. Dimitrijević se u obrazloženju ove tvrdnje referira na nekoliko politoloških online izvora koji ekstremnu ili radikalnu ljevicu karakteriziraju na način koji se ne može povezati sa strankom Možemo![11]. Da bi ustvrdio u koju političku obitelj pripada stranka Možemo!, Dimitrijević je za tumačenje pozvao politologa i redovitog profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Tihomira Cipeka. Cipek je konstatirao kako se u slučaju stranke Možemo! ne radi o stranci ekstremne ljevice, več o stranci liberalnog centra te je svoje tumačenje pojasnio referencama na djela njemačkih sociologa Andreasa Reckwitza i Wolfganga Streecka.
Na Dimitrijevićev tekst reagirali su Mario Nakić s portala liberal.hr[12] i Luka Šarić s portala popodnevnik.hr.[13] Argumentacija oba teksta navedenih autora je poprilično slična pa ćemo glavne teze iznijeti zajedno
Prema Šariću, “Cipek nije jedini politolog. Ima profesora koji tvrde da je Možemo ekstremna ljevica. I što ćemo sada? Dimitrijeviću? Ti si profesionalac, što ćemo sada?” Prema Nakiću, Cipek je ljevičar koji sebe vidi kao liberalni centar, pa će svoje “istomišljenike (dakle Možemo) predstaviti kao taj liberalni centar”.
Nakon što su se riješili Cipeka, Nakić i Šarić kreću dokazivati da je Možemo! stranka ekstremne ljevice.
Prema Šariću, Možemo! je stranka ekstremne ljevice jer je “članica Europske zelene stranke, ekstremno lijeve grupacije u Europskom parlamentu, a tamo ih predstavlja ekstremni ljevičar i profesionalni homoseksualac Gordan Bosanac.” Dokaz da se radi o lijevoj stranci Šarić vidi u činjenici da je Možemo! 2019. godine odbacio mogućnost koaliranja sa SDP-om smatrajući tu stranku „liberalnim centrom“.
Konačno, obojica Ivanu Kekin smatraju ekstremnom ljevičarkom jer je bila predsjednica stranke Nova ljevica, na čijim stranicama jasno piše “da je to lijeva stranka”.
Gdje je problem sa Šarićevom i Nakićevom argumentacijom?
Krenimo redom. Tihomir Cipek “nije jedini politolog” i nitko se ne treba složiti s njegovom argumentacijom. Međutim, Cipek je u odgovoru na upit Faktografa kao obrazloženje za svoju tvrdnju (“Možemo! je stranka liberalnog centra”) čitatelje uputio na radove dva renomirana njemačka sociologa, Andreasa Reckvitza i Wolfganga Streecka, koji tvrde isto što je ustvrdio i on, da stranke lijevog i desnog centra, kao i stranke zelenih pripadaju široj političkoj obitelji liberalnog centra. Iz kratkih tekstova na koje je čitatelje uputio Cipek (a radi se o Cipekovim recenzijama jedne Reckwitzove i jedne Streeckove knjige), očita je osnovna argumentacija oba autora, tj. na temelju čega zaključuju da stranke lijevog i desnog centra, te stranke zelenih pripadaju u liberalni centar. Ovdje ćemo izdvojiti po ulomak iz svake recenzije u kojima su sažete njihove argumentacije.
Iz recenzije knjige “Das Ende der Illusion. Politik, Ökonomie und Kultur in der Spätmoderne“ Andreasa Reckwitza[14]: “Autor primjećuje da je u središtu novih političkih sukoba zapravo borba za “kulturnu hegemoniju” ističući da vrijednosti nove srednje klase prevladavaju u središnjoj političkoj struji, kod stranaka desnog i lijevog centra te kod “zelenih”. Na drugoj strani političkog spektra jest srdžba rezignirane stare srednje klase čije se vrijednosti drže prevladanima, čak zaostalima. U povijest odlaze teški rad, disciplina, jasna hijerarhija, zavičajnost, a u prvom su planu kozmopolitizam, individualizam i ideja rodnih prava. U tom sukobu, kao zaštitnici stare srednje klase, javljaju se radikalni desničari i poneki s ljevice.”
Iz recenzije knjige “Zwischen Globalismus nund Demokratie. Politische Ökonomie im ausgehenden Neoliberalismus“ Wolfganga Streecka[15]: “Stranke desnog centra, pokušavajući pomiriti društveni tradicionalizam s kapitalističkom modernizacijom, stale su na stranu kulturne modernizacije i napustile tradicionalnu obiteljsku politiku. Takvi su potezi „ostavili neke od kulturno konzervativnih birača bez političke domovine“. Istovremeno, stranke lijevog centra odustale su od socijalno-ekonomske politike čime su izgubile dio radnika kao svoje tradicionalne glasače, dok su se urbani glasači, koji su imali koristi od globalizacije, okrenuli zelenim liberalima. Konačno, stranke desnog i lijevog centra pridružile su se „globalizirajućem ujedinjenom frontu“ i izgubile svoju ideologiju pa se njihovi glasači više nisu mogli vezati za neki „kolektivni društveni ideal“, već samo za neki aktualni događaj.”
Osnovni problem i Šarićevog i Nakićevog teksta je taj što autori nisu pročitali tekstove na koje je čitatelje uputio Cipek. Jer da jesu, tada bi shvatili koja argumentacija stoji iza Cipekove tvrdnje da je stranka Možemo! stranka liberalnog centra. I tada bi, da su pročitali, valjda dali neki protuargument na Reckwitzove i Streeckove teze. Umjesto toga, kao dokaze za tvrdnju da je Možemo! ekstremno lijeva stranka ponudili su, barem iz politološke perspektive, poprilično neuvjerljive argumente. Također, Šarić je propustio navesti koji su to profesori koji tvrde da je stranka Možemo! ekstremna ljevica i koji su argumenti tih profesora.
Naime, u politologiji postoji nekoliko pristupa koji se koriste u klasificiranju stranaka u stranačke obitelji[16]. Jedan pristup stranačku obitelj identificira na temelju podrijetla (ili sociologije) stranaka koje su predmet istraživanja; drugi pristup razvija klasifikaciju na temelju međunarodnih saveza ili transnacionalnih grupacija kojima individualne stranke pripadaju; treći pristup traži sličnosti u stranačkim politikama ili stranačkim ideologijama; četvrti pristup kao kriterij stranačkog grupiranja uzima ime stranke. Postoji i pristup koji se u određivanju stranačke ideologije vodi potragom za referencama na intelektualne tradicije i misli.
Od svih navedenih pristupa, a s obzirom na argumente koje su ponudili, Šarić i Nakić djelomično su se okrznuli pristupa koji u obzir uzima međunarodne saveze i pristupa koji u obzir uzima ime stranke. Tvrdnja da je Europska zelena stranka ekstremno lijeva grupacija u Europskom parlamentu je točna samo u očima promatrača, tj. Šarića. Tvrdnja da je Možemo! ekstremno lijeva stranka jer je Ivana Kekin bila predsjednica stranke Nova ljevica može zvučati plauzibilno, no niti ta tvrdnja nije točna. Naime, glavni subjekt stare ljevice bila je radnička klasa, a glavni cilj političke borbe bila je pravednija raspodjela materijalnih sredstava, tj. težnja ka ekonomskoj jednakosti. Glavni subjekti nove ljevice su različite manjine, a dobra koja se raspoređuju su određena građanska prava. Posljednje je karakteristika upravo liberalnog centra, a ne ekstremne ljevice. Da pridjev “nova” kod nove ljevice u nazivu stranke nije stvar estetske i PR naravi, već se radi o supstancijalnoj transformaciji politika i ideologije stranke, dobro ilustrira primjer britanskih laburista i rebrendiranja stranke u “New Labour” za vrijeme vladavine Tonya Blaira.[17]
Što je to politički ekstremizam?
Ono što je u cijeloj ovoj raspravi ostalo nedorečeno ili nejasno je odgovor na pitanje, što je to politički ekstremizam i zašto je opasno i po liberalno demokratska društva štetno parlamentarne stranke etiketirati pojmom “ekstreman”.
Ono što ne pridonosi jasnoći navedenog pojma je činjenica da se on u akademskoj literaturi često brka s pojmom “radikalan”. Da se ne radi o istoznačnicama ukazuje i etimologija oba pojma. Pojam „ekstrem“ podrazumijeva krajnost, pretjeranost, a pridjev „ekstreman“ sklonost krajnjim nazorima i mjerama[18]. Dakle, pojmu ekstremizma imanentna je ideja granice, tj. ograničavanja, pa ekstremističkim možemo okarakterizirati ponašanje „koje se nalazi na granici dozvoljenog s tendencijom da se ta granica pređe“[19] .
S druge strane, „radikal“ je „pristaša korjenitih, odlučnih mjera“, a „radikalan“ je onaj „koji traži temeljite reforme“ i „dosljedan je u zastupanju nekog shvaćanja“[20]. Važno je naglasiti da korjenite reforme koje radikali zazivaju ne moraju nužno biti negativne prirode, pa tako i sam pojam nema nužno negativni prizvuk. Na ovome tragu je i rad Ekspertne grupe Europske komisije o nasilnom radikalizmu koji „radikalizam“ tretira kao izraz legitimne političke misli i definira ga kao „zagovaranje i posvećenost sveobuhvatnoj promjeni i restrukturiranju političkih i društvenih institucija“, a uključuje „želju da se uklone tradicionalne proceduralne restrikcije koje podržavaju status quo“. U nastavku istog teksta tvrdi se da radikalizam kao ideologija „dovodi u pitanje uspostavljene norme i politike, ali sam po sebi ne vodi nasilju“[21].
Na tome je tragu i odluka njemačkog Saveznog Ureda za Zaštitu Ustava iz 1974. godine koji je riječju „radikalan“ označio one skupine ili stranke koje iskazuju kritiku ustavnog poretka bez antidemokratskog ponašanja ili namjera. S druge strane, riječju „ekstreman“ označio je one pokrete i stranke koje iskazuju antidemokratske, antiustavne ili antiliberalne vrijednosti ili namjere te takve stranke i pokreti mogu biti zabranjeni od strane Saveznog Ustavnog Suda.[22]
Jedan od najboljih i najcitiranijih poznavatelja političkog ekstremizma, njemački politolog Uwe Backes, pojašnjava kako ekstremizam cilja na „monokraciju“ i „monizam“ (kao suprotnost dualizmu ili pluralizmu) koji podrazumijevaju koncentraciju moći u jednoj točki, bez ikakvih institucionalnih kontrola i ograničenja, kao i netoleriranje opozicije, opstruiranje i gušenje autonomnih grupa i osoba, posebno onih „nepravovjernih“. Backes tvrdi kako je u moderno doba ekstremizam najčešće konceptualiziran kao antiteza liberalnoj demokraciji, što znači da ga s jedne strane karakterizira odbijanje fundamentalnih vrijednosti demokratske ustavne države (ljudska prava, demokratske procedure i institucije, slobodni, jednaki, direktni i tajni izbori; stranačko natjecanje; pluralizam; parlamentarizam; država temeljena na vladavini zakona; podjela vlasti) dok s druge strane prihvaća dogmatizam i apsolutizam[23]
Konačno, i ono što je možda i najvažnije u cijeloj priči, jest činjenica da je razumijevanje ekstremizma od strane hrvatskih institucija na tragu gore navedenih tumačenja. Dimitrijević je naknadno svoj tekst objavljen na Faktografu nadopunio navodima iz godišnjeg Izvješća[24] Sigurnosno obavještajne agencije (SOA). Iz Izvješća je razvidno da SOA ekstremizam definira kao “aktivnosti i ideje koje su protivne ustavnom poretku RH ili se zalažu za njegovo nasilno rušenje”.
Zaključak
Ako kao kriterij za utvrđivanje ekstremizma upotrijebimo definiciju Sigurnosno obavještajne agencije, tada je tvrdnja da je stranka Možemo! ekstremno lijeva stranka netočna.
Ako kao kriterij za utvrđivanje ekstremizma upotrijebimo konceptualizaciju koju je ponudio politolog Uwe Backes, i u tom slučaju je tvrdnja da je stranka Možemo! ekstremno lijeva stranka netočna.
Ono što je posrijedi u navodima s početka ovoga teksta je difamiranje stranke Možemo! od strane njihovih političkih suparnika (Ivan Anušić, Marin Miletić, Miroslav Škoro) i raznih rubnih komentatora. Kako to navodi Backes, pojmovi poput “ekstremnog” u svakodnevnom javnom diskursu služe za pogrdno obilježavanje političkih protivnika. Radi se o stigmatizirajućem pojmu koji se koristi za označavanje granica političke legitimnosti, za ocjenjivanje drugih kao opasnih. Također tvrdi da je razmetanje pojmom “ekstreman” dio diskursa normalizacije u kojem akteri koji njime stigmatiziraju druge na taj način potvrđuju svoju normalnost i pripadnost političkom centru. Navodi i primjer francuske radikalno desne stranke Nacionalni front (FN) koja je, u vrijeme dok je stranku vodio Jean-Marie Le Pen, podnijela tužbu protiv jednog medija jer su Le Pena i njegovu stranku označili kao „ekstremnu desnicu“, što je izraz koji prema FN sugerira nasilje.[25]
[1] https://www.facebook.com/reel/575345032272817
[2] https://marinmiletic.hr/ekstremna-ljevica-u-saboru-je-dobila-sto-zasluzuje/
[3] https://n1info.hr/vijesti/a444221-Raspudic-SDP-je-ekstremna-ljevica-Plenkovicev-HDZ-ljevica-a-Skoro-centar/
[4] https://vigilare.info/korektnost/2020/11/ekstremna-ljevica-u-hrvatskoj-priprema-se-za-nasilje-i-nerede-na-ulici/
[5] Ibid
[6] https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/uvjerljiva-prednost-tomasevica-u-zagrebu-skoro-spreman-zaustaviti-ga-1810684
[7] https://narod.hr/hrvatska/ekstremna-ljevica-nakon-kritika-odustala-od-uklanjanja-imena-dr-ante-starcevica
[8] https://narod.hr/glas-naroda/ekstremna-ljevica-vladu-naziva-radikalno-desnom
[9]https://hdz.hr/article/5161/napada-me-i-ekstremna-ljevica-koja-idealizira-jugoslaviju-i-ekstremna-desnica-a-ja-ponavljam-da-kultura-nije-ni-lijeva-ni-desna-nego-hrvatska-
[10] https://faktograf.hr/2025/07/16/ivan-anusic-netocno-etiketira-mozemo-kao-ekstremnu-ljevicu/
[11] “Ključne značajke su antikapitalizam (odbacivanje tržišne ekonomije i privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju), proleterski internacionalizam (često promiče ideju ujedinjenja radničke klase širom svijeta), revolucionarni pristup (smatra da se sustav ne može reformirati već da ga treba srušiti i izgraditi novi), socijalna i ekonomska jednakost (zagovara radikalno izjednačavanje društva, uključujući ukidanje ili drastičnu promjenu klasnih struktura) te antiimperijalizam (često se protivi zapadnim vojnim intervencijama, NATO-u i sličnim strukturama).
Gledajući povijesno, primjer su boljševici u Rusiji, maoisti u Kini, anarhosindikalisti u Španjolskom građanskom ratu. Ekstremnom ili radikalnom ljevicom danas bi se mogli smatrati neki dijelovi autonomne ljevice, neki marksističko-lenjinistički ili anarhistički pokreti te radikalne komunističke partije.” (Dimitrijević, 2025)
[12] https://liberal.hr/ovaj-profesor-s-fpzg-a-tvrdi-da-ivana-kekin-nije-ljevica-nego-liberalni-centar–176
[13] https://www.popodnevnik.hr/blog/moze-li-faktograf-nize-misljenje-jednog-politologa-je-cinjenica/419
[14] Cipek, T. (2022). Recenzija: Andreas Reckwitz Das Ende der Illusion. Politik, Ökonomie und Kultur in der Spätmoderne. https://hrcak.srce.hr/file/399236
[15] Cipek, T. (2022). Recenzija: Wolfgang Streeck Zwischen Globalismus und Demokratie. Politische Ökonomie im ausgehenden Neoliberalismus. https://hrcak.srce.hr/file/408423
[16] Mair, P. and Mudde, C. (1998). The party family and its study, Annual Review of Political science 1, 211-229
[17] Više o tome u tekstu “Demokršćanstvo i socijaldemokracija” objavljenom u zborniku radova Demokršćanstvo: izvori, postignuća i perspektive. Zagreb: Hrvatsko katoličko sveučilište ; Glas Koncila, 2022. str. 45-64
[18] Klaić, B. (1988). Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH: Zagreb, str. 363
[19] Đorić, M. R. (2012) Teorijsko određenje ekstremizma. Kultura polisa, god. IX , br.17, 45-62
[20] Klaić, B. (1988). Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH: Zagreb, str. 1124
[21] European Commission’s Expert Group on Violent Radicalisation. (2008). Radicalisation Processes Leading to Acts of Terrorism. http://www.rikcoolsaet.be/files/art_ip_wz/Expert%20Group%20Report%20Violent%20Radicalisation%20FINAL.pdf
[22] https://www.verfassungsschutz.de/EN/about-us/mission-and-working-methods/protecting-the-constitution/protecting-the-constitution_article.html
[23] Backes, U. (2004). Meaning and Forms of Political Extremism in Past and Present. Central European Political Studies Review. Volume IX, Part 4, 242-262
[24] https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2025.pdf
[25] Backes, U. (2004). Meaning and Forms of Political Extremism in Past and Present. Central European Political Studies Review. Volume IX, Part 4, 242-262