U tekstu se provjerava tvrdnja da u Francuskoj postoji antibjelački rasizam koju je objavio Ivo Blažević na portalu narod.hr. Također se dovodi u pitanje smislenost ideje ili sintagme “antibjelački rasizam”.
Autor: Stjepan Lacković, Veleučilište s pravom javnosti Baltazar Zaprešić
27.04.2025. na portalu narod.hr objavljen je tekst pod naslovom “Postoji li antibjelački rasizam? Naravno da postoji, pogledajte brojke” autora Ive Blaževića. U uvodu teksta autor kreće s tvrdnjom da bijelci više “nemaju monopol na rasizam” i da više “nisu samo bijelci zločesti”. Na čemu autor temelji ovu tvrdnju?
Autor se u tekstu najvećim dijelom usredotočuje na stanje rasizma i rasno motiviranih zločina i prekršaja u Francuskoj. Prvi argument koji Blažević nudi za dokazivanje uvodne teze su statistike iz Francuske na koje se pozivaju “suverenistički tviteraši i stranice koji primjećuju da je stopa rasizma mnogo veća kod Afrikanaca (tj. Arapa i crnaca).” Vrijedi primijetiti kako autor nije stavio reference na statistike na koje se poziva, a to što “suverenistički tviteraši i stranice” nešto primjećuju stvar je njihove percepcije, ali ne dokazuje ništa.
Drugi argument je da “ni factcheckeri ni sudovi ne opovrgavaju njihove podatke niti ih proglašavaju netočnima jer i sami primjećuju te jake tendencije.” I ova tvrdnja je sporna jer autor ne navodi koje su to statistike, pa nije moguće provjeriti je li ih itko pokušao opovrgnuti.
Odmah u nastavku autor sam priznaje sljedeće: “Doduše, statistike su ovdje dosta neprecizne i brojke su malene, ali velike tendencije su ipak neosporne.” Postavlja se pitanje, na temelju čega autor tvrdi da su velike tendencije neosporne, ako su, kako sam kaže, statistike dosta neprecizne, a brojke malene?
Nakon nepostojećih statistika o rastućoj stopi antibjelačkog rasizma kod “Afrikanaca (tj. Arapa i crnaca)”, autor raspravu premješta na stope kriminala te tvrdi da “Statistike kriminala otkrivaju da Afrikanci u Francuskoj posljednjih godina počine za 75 % do 100 % više rasističkih, ksenofobnih i antireligioznih djela od Francuza. (Inače, treba napomenuti da su statistički Afrikanci i prve žrtve rasizma.)” Nakon ovog podatka za koji ponovno nije dao referencu, autor postavlja retoričko pitanje na koje odmah sam daje i odgovor: “Je li doista iznenađujuće što su Afrikanci visoko rangirani u rasističkim zločinima kada su visoko rangirani u svim drugim zločinima? Logično, ta iznimka bila bi potpuno neskladna!”
Osim što se u ovome rezoniranju krije logička pogreška non sequitur (dakle, nije logično jer iz prve premise ne slijedi navedena konkluzija), ono što Blažević ovdje tvrdi je da je Afrikancima po prirodi imanentan kriminal, tj. da su nekako kontaminirani predispozicijom za kriminal. Tvrdnje poput ove Blaževićeve tipični su primjeri rasizma gdje se cijeloj, i to manjinskoj skupini u društvu imputira sklonost kriminalu na temelju neprovjerenih statistika i zločina koje su počinili pojedinci.
Međutim, ono što je važnije za pobijanje Blaževićevih navoda je izvještaj (u nastavku teksta Izvještaj) pod nazivom Rasistički, ksenofobni ili antireligijski napadi u 2024. godini koji je objavilo Ministrastvo unutarnjih poslova Francuske, a uz svoj tekst priložio Blažević. U Izvještaju stoji kako su “u 2024. godini sigurnosne službe zabilježile 9700 žrtava rasno motiviranih zločina i prekršaja. Žrtve su uglavnom pojedinci, među kojima su muškarci, osobe u dobi od 25 do 54 godine i stranci iz afričkih zemalja bili prekomjerno zastupljeni…Udio stranih državljana dosegao je 16% među žrtvama “rasističkih” zločina i prekršaja koje su sigurnosne službe zabilježile 2024. godine, u usporedbi sa samo 8% stanovništva u cjelini i 11% svih žrtava zločina i prekršaja koje su sigurnosne snage zabilježile 2024. godine. Strani državljani iz afričkih zemalja su najviše pogođeni: oni sami predstavljaju 11% žrtava “rasističkih” zločina i prekršaja, u usporedbi s 4% stanovništva u cjelini.”[1]
Dakle, u Izvještaju se naglašava kako su stranci iz afričkih zemalja prekomjerno zastupljeni među žrtvama rasno motiviranih zločina i prekršaja što proturječi glavnoj argumentaciji Blaževičevog teksta.
U Izvještaju stoji i sljedeći navod: “Osobe strane nacionalnosti proporcionalno su manje brojne među optuženima za zločine ili prekršaje “rasističke prirode” (12% u usporedbi s 19% svih optuženih u 2024. godini), bez obzira jesu li državljani afričke zemlje (7% u usporedbi s 12% ukupnog broja) ili druge zemlje (5% u usporedbi sa 7%).“[2]
I ovaj navod iz Izvještaja proturječi Blaževićevoj argumentaciji o “velikim tendencijama rasta antibjelačkog rasizma.”
Logička pogreška generalizacije u Blaževićevom tekstu
Osim nepostojećih statistika i iskrivljenih podataka iz gore navedenog Izvještaja, kao dokaze za svoje tvrdnje o porastu antibjelačkog rasizma u Francuskoj Blažević navodi dva, kako on kaže “konkretna primjera”. Prvi slučaj je svjedočanstvo glasnogovornice francuske vlade Sophie Primas koja je gostujući u emisiji na televiziji Europe 1 izjavila da su njezinu “kćer jednom u školi nazvali ‘prljavom bijelom djevojkom’; to je antibibijeli rasizam.”[3].
Drugi primjer koji Blažević navodi je slučaj ubojstva šesnaestogodišnjaka od strane 14 mladića imigrantskog podrijetla 2023. godine u malom francuskom selu Crépol.
Čak i pod pretpostavkom da prihvatimo oba ova slučaja kao primjere antibjelačkog rasizma, navedeni slučajevi ne mogu neposredno dokazivati opće sudove poput onoga da postoji antibjelakčki rasizam i da je on u porastu (“velika tendencija”). Da bismo došli do ovakvih generalizacija, trebalo bi provesti istraživanje ili se pozvati na neko postojeće, što Blažević u svom tekstu ne čini. Problem nije u tome jesu li se navedene situacije dogodile, već dokazuju li ta dva slučaja ono što Blažević tvrdi da dokazuju. Dakle, Blažević koristi dva izolirana primjera antibjelačkog rasizma da bi izveo opći zaključak o porastu antibjelačkog rasizma u Francuskoj.
Stvarna svrha Blaževićevog teksta
U zadnjem dijelu teksta kojemu je dodijelio podnaslov “Zapadna Europa je hrvatski ”vremenski stroj”” Blažević otkriva koja je bila glavna svrha njegovog teksta o antibjelačkom rasizmu u Francuskoj. Završni dio teksta prenosimo u cijelosti:
“Zapadna je Europa hrvatski ”vremenski stroj”. Ako ne izbjegnemo masovno spajanje obitelji (za trajno naseljavanje) koje je Italija nedavno zabranila, Hrvatska će završiti u istim noćnim morama ”naprednog” Zapada. Daleko manje od zapadnih političara, hrvatski političari na vlasti neće moći reći da nisu mogli predvidjeti vrlo mračnu budućnost i antihrvatski rasizam u Lijepoj Našoj!”
Dakle, glavna svrha ovoga teksta je “upozoriti” hrvatske građane, da će, ako ne zaustave ulazak obitelji stranih radnika postati žrtve “antihrvatskog rasizma”. Ovakve vrste upozorenja, bez konkretnog utemeljenja u stvarnosti i činjenicama, služe samo širenju ksenofobije i ostalih negativnih emocija prema ljudima tamnije boje kože.
Imaju li i bijelci i dalje monopol na rasizam?
“Antibjelački rasizam” ili „obrnuti rasizam“ je ideja koja se usredotočuje na diskriminaciju i predrasude prema bijelcima. Međutim, ovaj koncept jednostavno ne funkcionira, jer je rasizam više od same predrasude i pojedninačnih zločina i prekršaja. Naime, da bi nešto označili kao rasizam moraju biti zadovoljena dva preduvjeta: a) da se radi o diskriminaciji i predrasudama na temelju rase, i b) da ta diskriminacija dolazi od strane osoba i institucija/organizacija koje imaju svojevrsnu moć u društvu. Dakle, ideja “antibjelačkog rasizma” ignorira jedan od središnjih obilježja rasizma, a to je moć.
U svojoj knjizi Rasizam. Kraktka povijest, američki povjesničar Georg Fredrickson ukazuje na upravo ovakvo, složenije shvaćanje rasizma: “Rasizam… nije samo stav ili skup uvjerenja; on se također izražava u praksama, institucijama i strukturama koje osjećaj duboke razlike opravdava ili potvrđuje. Rasizam je, dakle, više od teoretiziranja o ljudskim razlikama ili lošeg mišljenja o nekoj skupini.… On ili izravno podržava ili predlaže uspostavljanje rasnog poretka, trajne grupne hijerarhije za koju se vjeruje da odražava zakone prirode ili Božje odredbe. Rasizam u tom smislu nije ni datost ljudskog društvenog postojanja, univerzalna „svijest vrste“, niti jednostavno moderna teorija da biologija određuje povijest i kulturu. Poput modernog znanstvenog rasizma koji je jedan od njegovih izraza, ima povijesnu putanju i uglavnom je, ako ne i isključivo, proizvod Zapada. Rasizam stoga nije samo „ksenofobija“ – termin koji su izmislili stari Grci kako bi opisali refleksni osjećaj neprijateljstva prema strancu ili Drugom. Ksenofobija može biti polazna točka na kojoj se može konstruirati rasizam, ali ona sama po sebi nije rasizam.”[4]
Dakle, rasizam nije puka predrasuda, već se radi o jednom od -izama, tj. ideologiji koja ljudsku vrstu dijeli na rase i tvrdi da su neke skupine ljudi, kategorizirane po boji kože, kulturološki ili biološki superiornije od drugih, iz čega slijedi i različiti tretman onih navodno inferiornijih te društvena segregacija. Prema EBSCU, rasizam u smislu ideologije “odnosi se na sustav vjerovanja koji promovira genetsku ili kulturnu inferiornost određenih rasnih skupina i često je korišten za opravdavanje društvenih hijerarhija i nejednakosti. Ova ideologija svoje korijene ima u eugeničkim teorijama i određenim tumačenjima vjerskih tekstova, koje su neke skupine koristile kako bi održale svoju percipiranu superiornost. Konkretno, ovom ideologija neki bijeli Amerikanci legitimiraju svoje društvene i ekonomske prednosti/privilegije, predstavljajući te prednosti kao zaslužene, dok istovremeno, borbe marginaliziranih skupina pripisuju navodnim nedostacima u njihovoj kulturi ili ponašanju.”[5]
Što se tiče Francuske Republike, opće je poznato da se radi o bivšoj kolonijalnoj sili koja je od 19. stoljeća okupirala dijelove Afrike odakle potječu Afrikanci o kojima govori Blažević. U svome tekstu French Colonial Rule[6], Ginio i Sessions o francuskoj kolonijalnoj vladavini kažu sljedeće: “Francusku vladavinu diljem Afrike karakterizirale su oštre kontradikcije između retoričke predanosti privođenju civilizaciji autohtonog stanovništva kroz kulturne, političke i ekonomske reforme i surove stvarnosti nasilnog osvajanja, ekonomskog iskorištavanja, pravne nejednakosti i sociokulturnih poremećaja.” Dakle, u cijeloj priči o antibjelačkom ili obrnutom rasizmu ne može se izbjeći povijesni kontekst, a taj je da je Francuska Republika preko sto godina sustavno tretirala Afrikance kao nižu rasu. Rasizam u kontekstu bivših kolonijalnih sila podrazumijeva sustavno postupanje koje negira humanost pojedinca i njegove skupine.
Dakle, nitko ne spori da bijelci mogu iskusiti predrasude od ljudi drugih boja kože. Svatko može posjedovati neutemeljene predrasude o ljudima druge boje kože, pa i o bjelcima. Međutim, rasizam, a posebno onaj europski, puno je složenije pitanje i nemoguće ga je razumjeti bez uzimanja u obzir cjelokupne povijesti europskog kolonijalizma. U svojoj srži, rasizam je sustav u kojem dominantna “rasa” profitira od ugnjetavanja drugih “rasa”. Da bi dokazao da u Francuskoj postoji antibjelački rasizam, Blažević bi trebao a) dokazati da postoji ideologija koja tvrdi da su ljudi tamnije boje kože superiorniji bjelcima, i da b) Afrikanci imaju moć da tu teoriju sprovode u prakse koje će za posljedicu imati ekonomsku, društvenu i političku inferirnost bijelaca u francuskome društvu. Prema Istraživačkom centru za građanske slobode Alberta, “obrnuti rasizam je mit jer pokušava ignorirati dinamiku moći/privilegija između uključenih pojedinaca/skupina; mit o obrnutom rasizmu pretpostavlja da se rasizam događa u takozvanim jednakim uvjetima, dok to u stvarnosti nije slučaj.[7]
Zaključak
Tvrdnje o o porastu antibjelačkog rasizma koje iznosi Blažević su neosnovane jer za njih nije ponudio nikakave dokaze. Statističi podaci koje je priložio svome tekstu pobijaju njegove tvrdnje. Konačno, konkretni primjeri koje je ponudio kao dokaze za svoje tvrdnje ne mogu neposredno dokazivati opće sudove poput onoga da u Francuskoj postoji antibjelakčki rasizam. Zaključno, tvrdnja da u Francuskoj postoji antibjelački rasizam nije točna.
Predrasude i stereotipi o bijelcima postoje. Postoje i zločini i prekršaji u kojima su žrtve bijelci, a motivirani su rasnim razlikama. Međutim, u društvima poput francuskog takve predrasude, zločine i prekršaje pretjerano je nazivati antibjelačkim rasizmom jer su u Francuskoj i dalje bijelci ti koji drže ekonomsku, političu, kulturnu i svaku društvenu moć u svojim rukama. Isto vrijedi i za Hrvatsku, te su zlonamjerna i opasna upozorenja da će, ako ne zaustavi ulazak obitelji stranih radnika, “Hrvatska završiti u istim noćnim morama ”naprednog” Zapada”[8].
[1] https://www.dilcrah.gouv.fr/files/2025-08/IR-49-1.pdf
[2] Ibid
[3] https://www.europe1.fr/societe/il-est-arrive-a-ma-fille-de-se-faire-traiter-de-sale-blanche-cest-du-racisme-anti-blanc-relate-la-porte-parole-du-gouvernement-669204
[4] Fredrickson, G. M. (2003). Racism. A Short History. Princeton: Princeton University Press
[5] https://www.ebsco.com/research-starters/social-sciences-and-humanities/ideological-racism
[6] https://www.researchgate.net/publication/344115660_French_Colonial_Rule
[7] https://www.aclrc.com/issues/anti-racism/cared/the-basics-level-1/myth-of-reverse-racism/
[8] https://narod.hr/eu-svijet/postoji-li-antibjelacki-rasizam-naravno-da-postoji-pogledajte-brojke